Peron broj jedan. Voz dolazi u tri sata i šest minuta. Odsutno grickam nešto što treba da bude moj današnji ručak kad me neko hvata za ruke. Starica sa štapom, zeleno-plavih očiju i kratke svetle talasaste kose.
– Tako je lepo! – kaže dodirujući moje šake i gledajući u moj crveni lak za nokte.
– Hvala.
Očekujem da će produžiti. Ona, međutim, nastavlja:
– Ja sam to u mladosti isto radila. Sada više ne.
– Trebalo bi i sada. Sada verovatno imate i više vremena za tako nešto.
– U starosti čovek ima malo novca.
Ne protivim se. Zbunjeno stavljam ostatak svog ručka u torbu. Ne mogu ni da pretpostavim šta sledi.
– Ja sam isto strankinja. Iz Švedske.
– Švedska je lepa zemlja. Hladna, ali lepa.
– Da, velika zemlja. Leto je veoma lepo.
– Volela bih da je posetim jednom. Ali obavezno leti.
– Da, svakako, leti je gotovo čitav dan svetlo. Ja sam bila udata za Švajcarca. Ali on me je ostavio zbog druge žene. Sa Tajlanda.
– To je tužno. Žao mi je – Uhvaćena sam potpuno nespremna za takvu iznenadnu otvorenost. Znam da moj odgovor zvuči potpuno neprikladno. Pokušavam da se setim šta bi bilo bolje reći u takvoj situaciji, ali ne uspevam.
Ona ponovo hvata moje šake svojima.
– To je tako lepo. I ja sam to radila u mladosti.
Ispravlja svoje šake okrenute nadlanicom nagore i pokazuje mi svoje nokte. Potom iz poprilično iznošenog plavog ranca vadi crvenu sveščicu i ovku. Lista gusto ispisane stranice tražeći sledeće prazno mesto.
– Kako se zoveš?
Govorim joj svoje ime
– Moram zapisati da sam danas srela nekoga ko se tako zove.
Zapisuje moje ime i vraća svešćicu u ranac.
– Odakle si?
– Iz Srbije.
– Jesi li udata.
– Jesam. I imam ćerku. A Vi kako se zovete?
– Gunhild.
– Gunhild – ponavljam. Nikad još nisam čula to ime.
– Da, Gunhild. Svako ime ima neko značenje. To je smešno. Ideš ovim vozom?
– Onim u tri sata i šest minuta.
– I ja. Do poslednje stanice. Tamo živi moj sin. Idem da se igram autićima sa unukom. Dečaci hoće samo da se igraju autićima. Dokle putuješ?
– Do Glavne stanice, pa presedam. Idem da radim.
– Zaista? To je lepo. Ideš ovim vozom u tri sata i šest minuta?
– Da.
– I ja.
– Koliko dugo ste već u Švajcarskoj?
– Trideset godina.
– To je dugo. Nedostaje li Vam Švedska?
– Da. Ali ne mogu često da idem. Imaš lepe cipele.
– Hvala. Udobne su, to je važno.
– Ja sam mnogo volela cipele u mladosti. To je bila moja strast. Moja majka je uvek govorila: opet imaš nove cipele, te još nisam videla.
– Mislim da skoro sve žene vole da kupuju cipele. Ali meni je najvažnije da su tople i udobne.
Koristim priliku da je bolje osmotrim. Sitna, izgubila se u prevelikoj zelenoj jakni. Iznošene pantalone i salonke sa niskim širokim potpeticama. Ali lice je još lepo.
Dolazi voz. Ulazim i smeštam se leđima okrenuta prema smeru kretanja. Znam da ide za mnom i da će se naš razgovor nastaviti. Seda nasuprot meni i smeška se. Ponovo sa smeškom dodiruje moje šake i gleda moje nalakirane nokte.
– Tako je lepo. U mladosti sam i ja to radila. I imala sam tako dugu kosu kao ti. Bila je plava. Sada više nije, sada je drugačija.
– Plava kosa je lepa. Ljudi retko imaju prirodno plavu kosu.
– Imam i prirodne lokne. To je praktično. Ne moram da idem kod frizera da mi pravi lokne.
– U pravu ste. Ko ima lokne, uvek ima lepu frizuru. Moja kosa je ravna i nikako ne mogu da napravim lokne.
Da, njene lokne su još uvek tu.
– Moj otac je imao lokne. To sam nasledila od njega. A moja sestra ima ravnu kosu jer je naša majka takođe imala ravnu. A nekada sam imala tako dugu kosu kao ti.
– Kratka kosa je praktičnija. Za pranje i sušenje.
– Da, posebno za sušenje.
Ponovo gleda u moje šake.
– To je tako lepo! – kaže, i pruža svoje šake, poredeći.
– Imate li neku unuku? Možda biste mogle lakirati nokte zajedno.
– Imam petoro unuka. Dvoje od sina i troje od ćerke.
– Vi ste onda bogata žena!
– Tja...
Ćutimo. Posmatra moje šake. Na mom levom domalom prstu je verenički prsten. Ona ga vrti ga i posmatra.
– Ti nisi još udata?
– Jesam – pokazujem burmu na drugoj ruci.
– Imaš li decu?
– Imam ćerku.
– Kako se zove?
Govorim joj ime svoje ćerke. Ona ga ponavlja pa nastavlja:
– I ja sam bila udata. Muž me je ostavio zbog druge žene. Ona je sa Tajlanda.
– Žao mi je – kažem sa istim malopređašnjim osećanjem da nešto nisam uradila kako treba.
Pokazuje mi zlatni prsten sa zelenim kamenom na svojoj ruci sa oduševljenjem deteta koje ima novu igračku.
– Veoma je lep – kažem. – Taj zeleni kamen je veoma lep.
Smeška se zadovoljno.
– Radiš li?
– Da. Sada putujem na posao.
Gleda me značajno, dodiruje moju ruku pobedonosno uzvikuje ime moje ćerke.
Zbunjena sam, ali odlučujem da ne poričem. Velika radost joj obliva lice.
– A ja?
– Gunhild!
Oduševljeno se kucka kažiprstom po čelu. Uverenje da je zapamtila moje ime je njena današnja mala pobeda.
– Dokle putuješ?
– Do Glavne stanice.
– Ja idem do poslednje. Kod sina. Igraću se autićima. Dečaci se igraju samo autićima.
– Da, i kad odrastu opet se interesuju za automobile.
Primećuje moje minđuše, a onda se hvata za resice svojih ušiju, na kojima su sitne minđuše sa zelenim kamenjem.
– I ti imaš probušene uši!
– Da, imam. Sama sam tražila kad sam bila veoma mala.
– To je baš zgodno. Minđuše sa klipsom znaju da budu bolne. Ovako je zgodno.
– Da, slažem se.
– A ove mi je minđuše doneo sin. Iz Afrike.
– To su onda posebne minđuše.
Hvata vrhove mojih prstiju pa sa vragolastim osmehom, kao da je to nešto što i nju samu iznenađuje, ali ujedno i zabavlja, kaže opet isto, pogrešno ime.
Potom upire prstom u sebe.
– Gunhild – kažem.
Ponovo je obliva radost što se seća i što nije zaboravljena.
Najavljuju Glavnu stanicu. Polako prikupljam svoje stvari.
– Sada izlaziš?
– Da. Presedam ovde.
– Šteta. Lepše je putovati u društvu.
– Slažem se. Želim Vam lep ostatak putovanja i prijatno veče.
Smešimo se obe. Krećem se prema vratima i uskoro izlazim. Na peronu uzimam telefon, otvaram beležnicu i pišem: Gunhild.